Vojislav Ilić čuvenu pesmu posvetio Svetom Savi: Kreštanje ptice označilo je smrt, a onda su monasi Rastka kroz suze pustili u ruski manastir
Srpska pravoslavna crkva i vernici danas proslavljaju Svetog Savu, prvog srpskog prosvetitelja i arhiepiskopa. Svetom Savi posvećene su mnoge pesme, među kojima su „Savin monolog" Desanke Maksimović, „Život Svetog Save" Vaska Pope, „Sveti Sava" Vojislava Ilića, „Sveti Sava na Golgoti" Alekse Šantića, „Priča o Svetom Savi" Matije Bećkovića i mnoge druge.
Najpoznatija je, naravno, "Himna Svetom Savi", međutim još jedna pesma, koja je bila sastavni deo plana i programa na časovima srpskog jezika u osnovnim školama, se posebno isticala, a to je pesma "Sveti Sava" slavnog srpskog pesnika Vojislava Ilića, koju svi znamo po njenim prvim stihovima "Ko udara tako pozno...".
Vojislav Ilić je rođen 1860. godine, a ovu rodoljubivu pesmu objavio je 1889. godine. Pesnik je voleo da piše rodoljubivu poeziju i bio vrlo osetljiv na nevolje svog naroda. Radio je kao pisar u srpskom konzulatu u Prištini dok su Kosovo i Metohija još uvek bili pod vlašću Osmanskog carstva. Preminuo je od bolesti veoma mlad, 21. januara 1894. godine u rodnom Beogradu.
Ilićeva pesma "Sveti Sava" govori o Rastkovom begu od kuće da bi se zamonašio na Svetoj Gori. Sveti Sava je još kao dečak od 17 godina, ostavio prinčevsku krunu i vlast i otišao u ruski manastir Sveti Pantelejmon kako bi se zamonašio. Ova pesma govori o razlozima zbog kojih se odlučio da ostavi svoj prethodni život, pobegne iz roditeljskog doma i primi monaški čin.
Pesma opisuje kako je izgledao dolazak mladog Rastka u kasnim satima na Svetu Goru, do ruskog manastira. On se obraća kaluđerima i govori im da mu otvore kapiju, jer je veče prošlo i ponoć se približila. Možemo zamisliti dete pred kapijom, samo, u to doba noći, uplašeni glas Rastkov koji moli da ga puste unutra. Zatim im govori da je umoran i da traži utočište kod njih.
Svetlost koja se pominje predstavlja očišćenje od prethodnog života i sada bi Rastko želeo da očisti svoju dušu i približi se Bogu. On zapravo traži mesto u kom je duhovno i nebesko iznad zemaljskog, materijalnog i prolaznog. Zbog toga je i došao u manastir, kao mesto u kom se telo čoveka može rehabilitovati i duša pronaći mir, gde mu ništa drugo neće biti potrebno sem osećaja mira. Sveti Sava govori da je sa mnogo volje došao u manastir i da želi da svoj život posveti narodu i svojoj otadžbini. Navodi da je napustio carske dvore, carsku krunu i želi da se posveti skromnom manastirskom životu.
Sova koja uz kreštanje razvija krila označava smrt, znači da je Rastko svoj prethodni život ostavio negde iza sebe i zakopao ga, taj prošli život je sada za njega mrtav. Nastojnik se se pojavljuje sa buktinjom u ruci. Buktinja u njegovoj ruci može da označava svetlost, spas koju je Rastko pronašao došavši u manastir. U pesmi se opisuje Rastkov izgled. On je dečak, bezazlenog lica, guste kose, bos kao neki sirotan. Ali Rastko ima visoko i ponosno čelo, on nije obično dete već mudar, pametan i uzvišen dečak. Otac, ugledavši takvo dete pred vratima, se rastužio, poljubio ga u čelo i kroz suze prošaputao „Primamo te milo čedo“.
Poslednja strofa kaže da su od ovog događaja prošli vekovi. Ta noć je bila čudesna, noć u kojoj je veliki srpski prosvetitelj došao u manastir i kasnije učinio mnoga značajna dela za svoj narod i svoju zemlju. Mnogi vekovi će još proći, ali slava Svetog Save će trajati zauvek. To je i bio razlog Savinog dolaska u manastir, pomogao je svom narodu i njegova duša je sada zauvek mirna, a njegovo delo i njegov život se i danas slave. Rastko je pronašao onu svetlost i spas sa početka pesme.
Bonus video: Božićna Liturgija u Hramu Svetog Save